hm

Pro-e-terivanje

Sednem često tako ili, još češće, legnem, jer misli mnogo bolje arbajtuju u stanju horizonta koji daje mnogo šire uvide od vertikale, i odvrtim šraf vremena unazad. Najpre počnu da se odmotavaju dani, pa sve brže sedmice, koje se slivaju u mesece, da bi se zahuktale godine koje bespovratno progutaju decenije. I tu stanem. Kažem – dosta je bilo! Ne treba čačkati preko veka, jer se već dovoljno iskomplikovalo zamršenošću ganutljivih lokalnih slika nesvarive sadržine. I što je najgore od najboljeg, sluti da će se istorija zavrteti u istom smeru još ko zna koliko puta, padajući ničice pred nepokolebljivošću samodestrukcije stanara sve tešnjeg zabrana. Mada ne, neće.

Na primer, dovoljno je vratiti se unazad poslednjih 70 leta, i shvatiti kako smo od dojučerašnjih volovskih puteva, rovarenih zaostalom mehanizacijom iz XIX stoleća, te konjskim kopitima i zapregama kojima smo jedva prevaljivali stotine kilometara od jedne do druge tačke svoje, nekako sve kraće, domovine, a i bogati na putu do mora ili stranih šoping centara, zahvaljujući sadašnjoj vlasti za samo jedan i po mandat, a negde i tek par meseci danonoćne rmbe, prešli na glatke piste. Na njima bi nam i onaj Formulaš 1 Hamilton pozavideo, i dobro je što ne zna da će mu biti oduzet šampanjac od strane nekog od naših paklenih vozača koji sada imaju gde slobodno da vežbaju, osim onih stranputica sa semaforima po gradskim selima. Mi sad imamo i parkinge za odahnjivanje i sterilne wc-ove, pa ne moramo da djubrimo usputni kukuruz, pa onda imamo benzinske bušotine za točenje skoro besplatnog goriva, i efikasne šlep službe u fantomkama koje niko ne može da detektuje, i graciozne vijadukte, i tunele sa mačjim očima na čijem kraju nas sigurno čeka neko svetlo, dnevno zasigurno. Najvažnije, a to sigurno niko nema, imamo i šleper koji može da prodje u centimetar kroz svaki otvor na koji je bačena ozbiljna sumnja da baš neće moći. Ja verujem da naš najokretniji vozač ume da protera tu grdosiju, kad je već sa bagerom rezimiran drugi problematičan slučaj, i nebitno je da li će da se ispuste gume, iskopa višak hrapavog, neravnog, gnjecavog sloja na asfaltu, izdubi novi plafon ili za par nedelja probuši još jedan tunel pored.

Mi nismo neki zadrti Španci kod kojih ništa ne prolazi… Ovde je pasaran, a moze baš u inat i no pasaran da se ne kvari moto – jer optužbe nevernih Toma sigurno padaju u vodu. Samo strpljivo treba sačekati presecanje svečane vrpce i puštanje goluba. Možemo i da se kladimo, lično tipujem na nezamenljive Azerbejdžanace koji su posao odradili profi, stare mašine koje su radile kao nove, komisiju koja je ambiciozno otaljala tehnička odobrenja i isforsirala nepotrebne kontrole, plavušu koja malo malo pa bane bez najave na teren, sa sve šlemom, mada nekad i bez, i naravno vozačima svih grdosija, viših od 4 nešto metra. Dobro, mogli su da budu i Kinezi, ali oni rade na drugoj trasi. Valjda tamo neće da padne neka olovna optužba, pa da se rade dodatni putevi, demanti i slično.

Ustvari, u celoj ovoj bajci je nekako najvažnije razumeti ko su ovde zli patuljci, a ko spasava carstvo. I da na kraju ovog početka našeg auto maestralnog, sa magistralnim sazvučjem, puta koji će se u proleće razgranati poput trešnjinog drveta u svim pravcima, sa ili bez putarine nije važno, mi konje, volove i mazge više nećemo terati i opanke derati. Ko je sačekao, dočekao je, ko nije imao sreće, eto mu je mučna i teška, bliska i daleka prošlost.
Ovo horizontalno mišljenje me samo učvršćuje u lepoti slike jedne nadolazeće svetlosti, jer nas na kraju tunela zaista čeka… Izlaz ili neka utešna reinkarnacija. Samo treba verovati. I zaboraviti na prazninu svakojakih taština.
Bon Voyage Mon Cher Grand Camion.

(Oktobar 2016)

Omiriši

Neodvojiv je deo svake persone iako po obličju može skriti različita ljudska “naličja”, jer tumači fizionomije uvek imaju specijalna objašnjenja za mnogo toga, pa i ovde – za karakterisanje njegovog vlasnika. Nije isto ako vam je veliki, mali, dug, kratak, uzan, širok, prćast, rimski, jevrejski, grčki, crnački, orlovski, pravi, ili korigovani. Ako vam je ogroman, znajte da će se svašta o vama pričati, a i to da je najbolje izbeći biti vam rob, jer ćete takvom biti gonič. Oni s malim su nestrpljivi i plahoviti. Vlasnik dugačkog je kažu ambiciozan, kratkog osetljiv, kukastog opasniji od onog sa velikim, rimskog tvrdoglavo karakteran.

Oni nezadovoljni će posegnuti za novim, zbog čega će preživeti torturu lomljenja hrskavice, podlive i ozbiljan bol. No, nepodeljena u prvom krugu ali zato kasnije nadoknadjena sreća uvek podrazumeva izvesnu žrtvu, makar izniklu iz neophodne patnje i prolivene krvi. Ono što ih sve povezuje, koliko god različiti, privlačni ili ružni bili, jeste sposobnost upijanja. Nos je taj prvooptuženi koji u svoj svojoj složenosti poseduje sposobnost koja se smatra najiskonskijim ljudskim (ali i životinjskim) imetkom. Čulo mirisa se smatra najstarijim od svih, osim naravno šestog, nevidljivog i osporavajućeg. To je ono što će vas u prisustvu božanskih mirisa baciti u delirijum, zvalo se to umivena koža, čista kosa, obični bebac, vruć ‘lebac, taman zapečeni kolač, drvo rascvetale lipe, pokošena trava , flora u u punom cvatu a da nije “djavolji jezik” (retko koji jezik ne smrdi, pa je logično da je djavolji najpoganiji), ajvar u septembarskoj šerpi, kafa u svakoj prilici, pečenje kome se od ražnja vrti u glavi, jedre jagode bez šlaga, duboka borova šuma, topla letnja kiša, kožni, čak i prazni novčanik. Njuh precizno oseća i otužni miris poraza, pirove ili veličanstvene pobede, namerno izazvanog uzbudjenja, mučne izdaje, zakletih neprijatelja i proverenih prijatelja, skrivene i ogoljene opasnosti, straha koji štipa, neželjene odvratnosti koja nadire. Odabrani nosevi padaju na miris novih knjiga, teških snežnih pahulja ili tek probuđenog proleća ali i trave za duvanje, šnapsa ili benzina. Oni istančanog ukusa će uživati u opojnosti lepka, cimeta, omekšivača za rublje, i dobre životne prilike. Žene će ludeti za tragovima mošusa i feromona, a muškarci će ionako labaviji u detektovanju, a nekomplikovani biti zadovoljni jasnim mirisom žen(k)e. Slabiji će uporno njuškati jake i moćne, trudeći se da im se uvuku u kožu. Dominantni ce bežati od mirisa slabosti znojeći se od košmara gubitka trona. Oni koji poštuju uklanjanje loših tragova prošlosti, težiće da od sopstvenog i tudjeg nosa što pre pomere smrdljive čarape. Nevoljnima će se u nozdrve i kožu upiti miris bolesti i bolnica. Čistoća će krečom ubiti smrad potamnelih zidova. Postoje i takvi koji mogu da namirišu novac. Uglavnom je to onaj brzohodajući, neprijatnog zadaha. Neki umešni nosevi umeju da nanjuše dobar posao, položaj ili premostive prepreke. Ako ste anosmičar, ni buket najlepših ruža vam neće biti dovoljan, jer vam je čulo mirisa u ozbiljnom problemu. Ali ako ste fantosmičar, može vam i kamen mirisati. No, udahnite duboko i probajte da iščeprkate miris obližnje ribe, narandže ili peperminta. Nema li ga ni na domaku nozdrve, možda ćete uspeti da iščupate neki petogodišnji životni plan ali dalje ni pomisliti. Smradna istina.

Istinita je činjenica i da svaki čovek smrducka, pardon, opija mirisom na svoj način, te mu je telesna aroma takođe vrsta lične karte koju mu niko ne može falsifikovati (ni najjača ulja ili kupke). Doduše, to ne znači da ćete uvek uspeti da omirišete nečiju neprijatnu duševnu nutrinu ili kožni prekrivač, ali će zato bilo koji pas koji poseduje skoro 44 puta jače receptore uspeti da vas prepozna medju milionima. Takođe, žene bolje na-mirišu (sve i svašta), tako da je veoma važno imati je uza sebe ali i ne ostavljati opasne tragove, jer će pokušaj prikrivanja istih biti potpuni fijasko. Istina je takodje i da sa starenjem sposobnost opažaja mirisa naglo opada.

Bez obzira da li imate aristokratski, bokserski ili samo običan nosić, miris uspomena nikada neće iščileti. Udahnite duboko u prošlost i izvucite iz najveće tame i memle najprijatnije emotivne mirise. Nalijte ih u male bočice, pažljivo čuvajte i koristite kada je najteže. One nemiomirisne …

Dan koji slavi mirise i čulo kojim život dišemo punim plućima je upravo ovaj 16. jun. Evo ga! Miriše vrelo leto!

(Jun 2016)